Subvencije: pomoć ili politička promocija?

Datum kreiranja: četvrtak, 15 jun 2017

biz lifeU najnovijem izveštaju “Transparetnosti Srbija” (TS) pod nazivom “Subvencije investitorima – svrsishodna državna pomoć ili politička promocija” piše da je najveći problem prilikom davanja državnih subvencija investitorima – netransparentnost. Ne zna se na osnovu čega se određuje ko može i koliko novca da dobije, pa i ko ga je dobio. “Transparentnost Srbija” je analizirala subvencije koje je dobila 21 kompanija, a koje su od države, zajedno, dobile 180 miliona evra podsticaja! O tome kako su birali uzorak i šta je zajedničko svim tim slučajevima, za Biz Life govori Nemanja Nenadić, programski direktor “Transparentnosti Srbija”.

– Postojali su razni izvori informacija. Analizirali smo rešenja Komisije za kontrolu državne pomoći (KKDP) objavljena na njenom sajtu, izveštaje o funkcionerskim kampanjama u prethodnim izbornim ciklusima i izveštaje medija o investicijama koje su bile potpomognute subvencijama. Na osnovu toga načinjen je izbor preduzeća za koje je bilo potrebno utvrditi da li su dobili državnu pomoć i da li je dozvoljenost te pomoći razmatrala Komisija. Među njima je utvrđeno nekoliko spornih za koje nije bilo moguće pronaći rešenja na stranici KKDP-a, zbog čega su zatražena dodatna tumačenja. Testirali smo postupanje Komisije i posebnu pažnju posvetili slučajevima dodele državne pomoći za koje je KKDP naveo da ih nije razmatrao i slučaju u kome je odgovorio da je dve godine posle podnošenja zahteva za mišljenje, a sedam dana nakon podnošenja zahteva TS da dostavi odluku, donela odluku da nije nadležna. TS je istovremeno „testirao“ rad Komisije kroz podnošenje dve inicijative (ponovljene inicijative s novom argumentacijom) za razmatranje jednog slučaja dodele državne pomoći. Dakle, može se reći da je uzorak istražavanja bio delimično slučajan, a da su delom na njegovo stvaranje nesvesno uticali političari koji su učestvovali u javnim promocijama dodele subvencija, naročito tokom izbornih kampanja 2016 i 2017.

 Nađeni su propusti kod dodele  subvencija  “Leoniju”, “Džonson elektroniku”, “Juri”,  “Geoksu”,  “En-Si-Aru”… Gde su uočene najveće nepravilnosti?

–         Bitno je da se naglasi da su propusti koje smo uočili i opisali propusti državnih organa, ne investitora. Nas je prevashodno i zanimalo da li neko u državi proverava ispunjavanje obaveza i usaglašenost s propisima. Najveći propust je uvek situacija kada nikakve kontrole i nema. U nekoliko razmatranih slučajeva, povodom dodele subvencija u 2015. i 2016, ispostavilo se da su postojali i neki raniji ugovori, iz perioda 2010-2013, a da tada nisu uopšte bili podnošeni na odobravanje Komisiji za kontrolu državne pomoći. Ponekad podaci o kršenju zakona nisu eksplicitni, već smo ih izvlačili na osnovu delimičnih odgovora Komisije. Na primer, u slučaju dodele sredstava firmi koja stoji iza ulaganja u GEOX, sudeći po podacima koje smo dobili, verovatno je prekoračen iznos subvencije koji je smeo da bude dodeljen na osnovu propisanih kriterijuma. Međutim, nema traga da je Komisija taj ugovor uopšte razmatrala. Pretpostavljamo da nije, jer ni na izričito pitanje nisu dostavili dokument. Najzad, pomenuo bih i flagrantan primer u vezi s odobravanjem subvencije za firmu “Mei Ta”, gde je ministar Sertić koristio vremeplov, pa je na njegov predlog Vlada u oktobru donela zaključak u vezi s tim ugovorom, sve uz pozivanje na rešenje Komisije koje je doneto tek tri i po meseca kasnije!

Kako se ponašaju investitori, ispunjavaju li ugovorne obaveze?

–         Ne možemo reći s potpunom sigurnošću da su sve obaveze ispunjene, ali nismo utvrdili ni suprotno, da je neko prekršio ono na šta se obavezao. Postoje i nalazi revizora, što pomaže u kontroli. U nekim slučajevima, podaci kojima smo raspolagali nisu bili potpuni (npr. dobili smo podatke u vezi s isplatom zarada, ali ne i o ulaganjima). Uglavnom je reč o obavezi zapošljavanja određenog broja zaposlenih i isplate zarada u određenom iznosu (20% preko minimalne). Novi zakon (o ulaganjima) je pojednostavio procenu ispunjenosti obaveza, jer su kriterijumi za ocenu znatno jednostavnije postavljeni. Transparentnost je nedovoljna; umesto da svi podaci o ispunjavanju tih ugovora budu dostupni javnosti, i da sami državni organi pozivaju zainteresovana lica da ukažu na to da li se ugovori poštuju, dobar deo podataka o efektima tih isplata iz budžeta mora da se traži zahtevima za pristup informacijama.

Koliko je ekonomska opravdanost dodele subvencija nekom investitoru proporcionalna političkoj potrebi stranke na vlasti da ulaže u određenu lokalnu sredinu?

–         To je sada teže oceniti nego ranije, jer je jedna stranka preuzela vlast gotovo u celoj Srbiji. Dakle, političke okolnosti su takve da nema više drastičnih slučajeva poput onog od pre pet-šest godina kada su ministri iz različitih stranaka zaratili oko toga hoće li se „Gorenje“ stimulisati da izgradi fabriku u Valjevu ili Zaječaru, jer je jednoj stranci bio politički značajniji jedan, a drugoj drugi grad. Ono što se nije promenilo jeste potreba da se davanje novca poreskih obveznika firmama koristi za sopstvenu političku promociju. I onda biva manje važno da li je neka fabrika otvorena u Prokuplju ili Somboru, jer će kamere vernih medija preneti širom zemlje kao udarnu vest da je „premijer/predsednik/ministar otvorio …. radnih mesta“.

  Zbog čega smatrate da bi trebalo preispitati postojanje Komisije za kontrolu državne pomoći?

–         Komisija za kontrolu državne pomoći je od samog početka veoma loše osmišljena. Pre desetak godina smo pokušali da, konkretnim sugestijama, popravimo tadašnji nacrt zakona, ali nismo u tome uspeli. Nije čak jasno ni šta je to telo u pravnom sistemu Republike Srbije, jer nije ni državni organ ni posebna organizacija, ni radno telo Vlade, već neka mešavina svega toga. Dalje, Komisija nema neke elementarne pretpostavke za efikasnu kontrolu; provere se obavljaju po prijavi ili saznanju, a nema zakonskog mehanizma koji bi obezbedio da Komisija dobije sve informacije na vreme, i da dodela državne pomoći prođe neopaženo. Istina, i bez tih ovlašćenja Komisija je mogla da pokaže veći nivo proaktivnosti. Po prirodi posla, od početka je bilo jasno da bi poslove koje radi Komisija za kontrolu državne pomoći, u smislu procene da li državna pomoć negativno utiče na konkurenciju na tržištu, mogla da obavlja jedna druga komisija – za zaštitu konkurencije, koja, za razliku od KKDP-a, ima jasno definisan status i znatno veću nezavisnost.

Dalje, Komisija je nekim svojim odlukama bitno ograničila svoje delovanje, praktično se odrekla kontrole u slučaju dodele subvencija. Najsvežiji primer je rešenje KKDP-a iz iz februara 2017. godine kojim je Komisija utvrdila da je Vladina Uredba o uslovima i načinu privlačenja direktnih investicija usklađena s Uredbom o pravilima za dodelu državne pomoći i da se nacrti ugovora ubuduće ne moraju dostavljati KKDP-u na odlučivanje. Prva posledica te odluke biće to što će Vlada, odnosno Ministarstvo privrede, zajedno sa Savetom za ekonomski razvoj i Razvojnom agencijom, birati kome će bez konkursa dodeliti subvenciju, odnosno državnu pomoć, a potom će sami kontrolisati da li je ugovor koji zaključuju u skladu s pravilima o kontroli državne pomoći! Neće postojati obaveza da se objavi bilo koji dokument (pre objavljivanja godišnjeg izveštaja o radu Saveta za ekonomski razvoj).

Dakle, ne mora KKDP da se ukida, ali treba ustrojiti sistem tako da postoji i nezavisna kontrola i da bude smislena, a ne da se svodi samo na potvrdu političke odluke. I naravno, da kontrole bude u svim slučajevima.

Za 13 godina, 72 kompanije koje su dobile subnecije otvorile su 40 hiljada radnih mesta. Koliko je, ipak, svrsishodna državna pomoć, ali pod jasnim uslovima i pravilima?

–         Zapanjujuće je koliko nedostaje ozbiljne diskusije o subvencijama u javnom prostoru, a pogotovo u sferi gde se donose političke odluke. Ako se uz pomoć nekog ulaganja iz budžeta otvori 40 hiljada radnih mesta, to je vidljiv rezultat, koji svakog raduje. Ono što se ne vidi jeste koliko je radnih mesta moglo da bude otvoreno (ili da ne bude zatvoreno), da taj novac nikad nije ni došao u budžet, već da su njime nastavili da raspolažu oni koji ga pune. Ministri promoteri subvencija su mnogo puta govorili da se njihov efekat multiplikuje, samo se indeks menjao, pa je jedan tvrdio da svaki dinar ulaganja donosi sedam novih, a drugi je bio skromniji, pa je tvrdio da je multiplikator četiri. Nikad nije bilo ozbiljne diskusije, naučnih istraživanja kao potpore političkim odlukama, niti suočavanja stavova. Zato smo i predložili da se upravo o tim suštinskim pitanjima organizuje javno slušanje u Narodnoj skupštini i da se utvrdi da li sistem zaista pokreće privredu ili predstavlja samo prelivanje novca od jednih preduzeća ka drugima, uz državno posredovanje i političko-medijsku promociju tih akcija.