Nedozvoljeni dogovori ponuđača – redak primer kažnjavanja i dodatna pitanja

Datum kreiranja: sreda, 03 januar 2018

kzk tentSrpska javnost je naviknuta na sumnje o tome kako naručioci nameštaju javne nabavke za unapred odabrane firme. Vesti o slučajevima nameštanja koji su kažnjeni su drastčno ređe, ali ih ipak ima. S druge strane, gotovo da se nikada ne pominje drugi oblik nameštanja javnih nabavki, iako nije redak. To su situacije kada sami ponuđači uvide da im se nadmetanje ne isplati, da će svakako neko od njih dobiti posao i da nema razloga da jedni drugim obaraju cenu, već da treba da se dogovore. Prirodna težnja privrednih subjekata da na ovaj način uvećaju svoju dobit, nailazi na zakonske zabrane, čak i kada se odvija u celosti u privatnom sektoru. Zaključivanje kartelskih sporazuma, kojima se ograničava konkurancija, podležu ispitivanju i kaznama koje izriče Komisija za zaštitu konkurencije. Kazne su novčane, slivaju se u budžet (što nije logično, jer su oštećeni potrošači) i nisu fiksirane, već se vezuju za prihode kažnjenog preduzeća (do 10%). Inače, ove kazne su eufemistički nazvane „mere zaštite konkurencije“, jer prevazilaze maksimalne iznose kazni koje se mogu izreći za prekršaje i privredne prestupe.

Komisija za zaštitu konkurencije, kao nezavisno regulatorno telo je nadležno i za slučajeve kada se kartelskim sporazumima narušava konkurencija u javnim nabavkama. Dakle, reč je o situacijama kada se nabavka namešta bez vidljivog učešća službenika državnog organa, javnog preduzeća, ustanove ili lokalne samouprave. U jednom od retkih slučajeva ove vrste, Komisija za zaštitu konkurencije je utvrdila da je četiri firme povredilo konkurenciju „nameštanjem ponuda u postupku javne nabavke "Termoelektrane 'Nikola Tesla'" (TENT) za usluge remonta vagona marke "Arbel"“. Oni će ukupno morati da uplate u budžet 10,9 miliona dinara. Zanimljivo je da su pojedinačne kazne (odnosno „mere“) razrezane kao 2% ukupnog prihoda svake od njih u 2015. godini, a ne prema koristi ostvarenoj u ovoj javnoj nabavci. Inače, Komisija za zaštitu konkurencjie je u ovom slučaju ispitivala tri postupka javne nabavke, prikupljala dokumentaciju ponuđača i vršila poređenja cena. Celo rešenje se može preuzeti sa sajta https://goo.gl/VNvFgB

U ovom slučaju su posebno zanimljive dve stvari – kako se uopšte dogodilo da slučaj bude prijavljen i da li ima mesta drugim kaznama. Podnesak je podnelo samo oštećeno javno preduzeće. U Podnesku TENT navodi da je, u svojstvu naručioca, tokom sprovođenja postupka javne nabavke posumnjao u istinitost izjave o nezavisnoj ponudi ponuđača u predmetnom postupku, jer je razlika u ponuđenim cenama, za svaku partiju, izazvala sumnju kod naručioca u istinitost izjava o nezavisnoj ponudi koju su, kao obavezni deo ponude, dostavili ponuđači. Kada se uzme u obzir da ova pojava (mala razlika u ponuđenim cenama) nije nimalo retka, a da je, s druge strane, veoma mali broj slučajeva u kojima se ispituju neminovno se nameće pitanje da li naručioci uopšte razmatraju postojanje ovakvih nedozvoljenih sporazuma. Kada je reč o kaznama, treba podsetiti da se u Zakonu o javnim nabavkama i u Krivičnom zakoniku, povreda konkurencije u javnim nabavkama tretira jednako ozbiljno kao i nameštanje nabavke od strane naručioca. I u jednom i u drugom slučaju su propisane mere koje vode krivičnom gonjenju učesnika, propisane su mere zaštite uzbunjivača i dužnost prijavljivanja nepravilnosti. Stoga je informacija o izrečenim merama nepotpuna bez podataka o postupanju drugih državnih organa – da li je javni tužilac ispitivao postojanje krivičnog dela iz člana 228. st. 1. Krivičnog zakonika (zloupotreba u vezi sa javnom nabavkom), i do kakvih je zaključaka došao. Ništa manje važno je utvrditi da li su ugovori o remontu vagona, koji su verovatno već odavno izvršeni, „raskinuti po sili zakona“, kao što nalaže član 27. st. 4. Zakona o javnim nabavkama. Iz samog zakona, naime,nije jasno šta bi u ovakvim slučajevima „raskid ugovora po sili zakona“ trebalo da znači. Čini se da bi bilo najlogičnije da se na ovu okolnost pozove TENT (odnosno EPS), jer bi upravo ovo javno preduzeće moglo imati osnova da potražuje povraćaj novca koji je plaćen za remont, odnosno dela tog novca za koji se eventualno može utvrditi da je plaćen preko tržišne vrednosti.