Danajski ustavopisci i propuštanje nepropuštene prilike

Datum kreiranja: sreda, 14 februar 2018

majic danajciTekst sa bloga sudije Miodraga Majića:

Nedavno objavljeni radni tekst ustavnih amandmana Ministarstva pravde za kratko vreme uspeo je da učini nešto što je pre samo nekoliko nedelja izgledalo gotovo nemoguće.

Umrtvljeno i naizgled u potpunosti zauzdano srpsko pravosuđe, naprasno se prenulo iz ropca! Razloge za neočekivanu reakciju ipak ne treba predugo tražiti. Po svemu sudeći, predložena rešenja su u toj meri neprihvatljiva, da su i srpske sudije, tradicionalno tolerantne spram različitih oblika mobinga, ovoga puta odlučile da dignu glas. Jedan za drugim, Visoki savet sudstvaVrhovni kasacioni sud, ali i kolegijumi sudova u Kragujevcu, Negotinu i Novom Sadu, ovih dana zahtevaju povlačenje predloga koje opravdano smatraju ne samo neprihvatljivim, već i nepopravljivim.

Da li su se to, i u čemu, aktuelni reformatori ovoga puta preračunali? Zbog čega izostaju tradicionalna pisma podrške, kojih nije manjkalo čak i tokom ozloglašene reforme pravosuđa iz 2009? Kako to da “čistokrvni”predsednici sudova i njihove štitonoše ne uspevaju da održe stvari pod kontrolom? Kamo zastavice i aplauzi?

Odgovor je jednostavniji nego što to na prvi pogled izgleda. Usuđujem se da kažem da sam ga u maju prethodne godine, u jednom intervjuu, čak i najavio. Lekcija, koju je aktuelno Ministarstvo pravde očigledno preskočilo, glasi otprilike ovako: Kada misliš da je podanik mrtav, ne žuri da ga natovariš na leđa pre nego što mu još jednom opipaš puls. Jer ako je nevoljnik ipak samo bez svesti, može se prenuti i poželeti da spreči neumitnost “konačnog rešenja”.

Ne znam da li me razumete.

Ma koliko uniženo, osramoćeno i obezvlašćeno bilo, srpsko pravosuđe danas nije ono isto od pre deset godina. Upravo ta činjenica predstavlja i najznačajniji previd novih pravosudnih “usrećitelja”. Iako grogirano, ono je ipak starije za jedno značajno, teško oprostivo iskustvo. Računajući na još jedan “blic-krig”, ekipa iz Nemanjine je prenebregla činjenicu da se sudije i tužioci još uvek živo sećaju prethodnih “reformatora” i plodova njihovih reformi, i da su pri tome savršeno svesni da će i aktuelni pravosudni “gurui”, jednako kao i njihovi prethodnici, jednom kada se “žurka”završi, a žrtve prebroje, nestati bez traga, ostavljajući pravosuđe u novim ranama i starim ritama. Naposletku, ali svakako ne i najmanje važno, zaboravili su da je čak i pacifikovanim srpskim sudijama jasno da sve ovo nedvosmisleno “bazdi” na još jedan prikriveni, ali jednako željeni reizbor, nevešto upakovan u oblandu pojednostavljenih sudijskih rokada.

Iskustvo ozloglašene reforme isuviše je bolno da bi ga, čak i domaći suci, skloni okretanju drugih, jednako izlupanih obraza, tako lako zaboravili. Zbog toga su, lakše nego inače, prepoznali pokušaj novog marifetluka. Zbog toga je “danajski dar” u vidu ustavnih amandmana koji će tobože “konačno osamostaliti pravosuđe”, ovoga puta tako brzo raskrinkan. I zbog toga su jalova upinjanja predstavnika Ministarstva pravde da objasne kako ne treba verovati sopstvenim, već njihovim očima, i kako je novo rešenje već sa oduševljenjem prihvaćeno u Briselu, čiji će građani, čak i da je to tačno, valjda umesto nas živeti ovde. Potcenili su čak i ovakvo pravosuđe, očekujući da će, još jednom, sopstvenom rukom namaći omču na pridavljeni vrat.

Zato će, kako sada stvari stoje, koncipirani amandmani ostati zapamćeni samo kao neslavni i brzo raskrinkani projekat Ministarstva pravde, tzv. Akademske mreže Rolan i tzv. “Alumni klub Pravosudne akademije”.

No, ima li ipak i pozitivnih aspekata poduhvata ovog, za jednokratnu upotrebu sklepanog trojca?

Najveću korist od performansa ovog bizarnog ortakluka predstavljaće doprinos razumevanju razloga koji se nalaze iza unisonog stava stručne javnosti, prema kojem bi Pravosudnu akademiju, ovakvu kakva je, trebalo držati što dalje od Ustava a verovatno i što dalje od celokupnog domaćeg pravosuđa. Jer, upravo su predstavnici tzv. Alumni kluba ove institucije sopstvenim držanjem tokom debate, na najslikovitiji način pokazali kako je i pre izbora na sudijsku funkciju, sudijskom funkcijom moguće biti ucenjen. Na žalost njihovu, ali i velikog broja kvalitetnih madih kolega koje su im poverile sopstveno predstavljanje, pokazali su nam i pre izbora da nisu zreli za iskušenja koja sobom nosi sudijski posao.

U vreme kada se stručna javnost opravdano usprotivila ponuđenim rešenjima smatrajući ih pogubnim po pravosudnu nezavisnost, predstavnici ovih mladih pretendenata na sudijske funkcije pokazali su nam, a da to niko od njih nije tražio, kako bi sutra, u situaciji kada bi postojali drugi njima primamljivi interesi, sudili. Hvalisanje novog pravosudnog eksperimenta lišeno bilo kakve, makar i diskurzivne kritičnosti, ostaće zato, nažalost, trajno obeležje predstavnika ove “eksperimentalne alumni” generacije. Nesumnjivo, razloge njihove apologetike nije teško pronaći. Oni se nalaze u obećanom monopolu na sudijske funkcije, ako i kada ovakva rešenja postanu nova ustavna stvarnost. Pakt izvršne vlasti i “akademaca” sklopljen je na jasno vidljivoj, banalnoj matrici: “Vi nama ustavnu podršku, mi vas “dogodine u Ustav”. Ovakvo držanje stoga bi moglo postati i izvrsna pokazna vežba, čak i na samoj Pravosudnoj akademiji, jednom kada ova zaista postane institucija vredna poštovanja. Na njoj bi se buduće generacije polaznika učile jednostavnom, a ipak često zaboravljanom principu sudijske etike: nezavisan sudija može biti samo neko ko je nezavisan čovek. A nezavisan čovek ne može biti onaj koji duguje, jednako kao ni onaj koji očekuje! Naročito ako se, kao što je to ovde slučaj, u svojstvu “poverioca” javlja druga grana vlasti.

Da li će, i u kom obliku, ponuđeni amandmani zaista postati deo pozitivnog prava ove države, teško je predvideti. I pored gotovo plebiscitarnog odbijanja ponuđenih rešenja, nije isključeno da će se izvršna vlast potruditi da ih raspoloživim mehanizmima nametne. Za to joj na raspolaganju stoje mehanizmi koje obezbeđuje komotna politička većina. Pritom, ne treba zaboraviti ni to da u realpolitičkom okruženju, ne postoji gadljivost spram pobeda bilo koje vrste, pa tako ni onih koje bi bile Pirove.

No, bez obzira na to kako će izgledati stvarnost, već sada je jasno da bi razumno rešenje bilo samo ono prema kojem bi ovakav predlog bio što pre povučen iz procedure. Tek nakon toga moglo bi se pristupiti ozbiljnom formiranju radne grupe proverenih stručnjaka, koja bi bila u stanju da obavi ozbiljan zadatak formulisanja ustavnih amadmana u oblasti pravosuđa. Proces bi bio olakšan činjenicom da je isto to Ministarstvo pre nekoliko godina, od radne grupe koju je sâmo formiralo, dobilo kvalitetan tekst sa predlozima rešenja koja je struka u najvećem delu podržala, i od kojih se iz nepoznatih razloga odustalo. Nažalost, dosadašnja iskustva nas uče da su na ovim prostorima razumna rešenja, kada god je za to bilo bilo kakve štanse, ustupala mesto onim nerazumnim.

Nadajmo se da to ovoga puta ipak neće biti slučaj i da ćemo konačno propustiti priliku da još jednu u nizu propuštenih prilika propustimo.