Maša, medved, lekari, pomorandže...

Datum kreiranja: utorak, 29 mart 2016

masa medved i snsPitanje (ne)dozvoljenosti humanitarnih aktivnosti stranaka je mnogo složenije nego što bi trebalo da bude. Neka pravila postoje, ali nisu dovoljno precizna, Agencija iznosi negativna mišljenja o toj pojavi i upozorenja, ali situacija nije baš čista. Nema ni tužilačko – sudske prakse po pitanju „davanja mita u vezi sa glasanjem“, istrage se za to delo gotovo i ne vode. Naime, svaki poklon koji stranka da njenim potencijalnim biračima (ili njihovim članovima porodice), ima neke bitne elemente tog krivičnog dela. Stranke (teorijski) postoje da bi ostvarile neke ciljeve, a to uspevaju ako dobiju podršku na izborima. Iz toga se izvodi da je sve što stranke čine, naročito kada dođe izborna kampanja, usmereno upravo na dobijanje glasova na izborima. Ako je jedna od tih aktivnosti davanje poklona potencijalnim biračima, onda postoji i jasna namera da se na njihovu volju utiče tim poklonom. Norma glasi: „Ko drugome nudi, daje, obeća nagradu, poklon ili kakvu drugu korist da na izborima ili referendumu glasa ili ne glasa ili da glasa u korist ili protiv određenog lica odnosno predloga, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.“

Kad je reč o pravilima iz Zakona o finansiranju političkih aktivnosti, sporan je svaki trošak koji bude usmeren na dodelu poklona građanima. Međutim, postoji i dužnost evidentiranja i prijavljivanja prihoda. Tako, ako stranka organizuje besplatne lekarske preglede ili „omogući gledanje“ dečje pozorišne predstave, pravila se razlikuju u zavisnosti od načina na koji se to čini. Ako stranka direktno plaća sa svog računa pozorišne karte ili doktore koji vrše pregled, to je direktan poklon građanima i postoji obaveza evidentiranja tog troška u finansijskom izveštaju (a Agencija i DRI će posle reći da li je bio dopušten ili ne). Ako pak doktori doniraju svoj rad ili članovi stranke kupuju pozorišne karte ili humanitarnu pomoć ili nešto treće, što se deli građanima preko stranke ili uz stranačka obeležja, onda postoji obaveza da se prvo evidentira prilog (u uslugama, robi, novcu) koji doktor ili član stranke daje svojoj partiji. Trebalo bi po logici stvari da se evidentira i rashod – pružanje besplatne usluge ili distribucija poklona biračima, ali za tako nešto ne postoji rubrika u finansijskim izveštajima, valjda se računalo sa tim da su takve stvari nedopuštene.

Mnogi će reći – bolje da stranke daruju siromašnima, nego da troše ogroman novac na reklame i prevoz pristalica od jednog do drugog mitinga. Sve i da jeste bolje, humanitarni aktivizam stranaka je duboko nelogičan, pa i nemoralan iz drugog razloga – sudeći po finansijskim izveštajima, u izvorima prihoda političkih stranaka u Srbiji, čak 84% čine prihodi iz budžeta. Drugim rečima, ako stranka nešto „daje“ građanima, u stvari je reč o redistribuciji novca koji potiče takođe od građana. Stranački aktivisti imaju mnogo prostora da svoje potrebe za humanitarnom delatnošću ispune individualno, ili čak, kroz posebnu humanitarnu orgaizaciju (tokom 1990-ih su mnoge stranke učestovale u osnivanju takvih humanitarnih organizacija). Najzad, kod ovakvih davanja, naročito kada je reč o strankama na vlasti postoji dodatni rizik – da davanje nije baš u potpunosti dobrovoljno, naročito kada u njemu učestvuju ljudi zaposleni u javnom sektoru ili oni koji računaju na neki vid angažmana sa organima vlasti.