Joomla 3.2 Template by Justhost Complaints

Loše formulisane odredbe o poklonima zahvalnosti za zdravstvene radnike

Datum kreiranja: ponedeljak, 22 april 2019

medicinaNovi Zakon o zdravstvenoj zaštiti, usvojen kao jedan od akata koji su prošli kroz „brzu traku“ Narodne skupštine i bez adekvatne rasprave, aprila 2019, donosi pravila o sukobu interesa, među kojima su neka korisna, a neka veoma problematična. O ovom aktu jeste organizovana javna rasprava, ali još krajem 2016. i početkom 2017 . Međutim, tada ovih problematičnih odredaba u nacrtu zakona nije bilo, pa se ne može reći da su o njima svi zainteresovani imali priliku da se izjasne. Takođe, primetno je da su neke od promena u ovom članu mogle biti inspirisane mišljenjem Agencije za borbu protiv korupcije iz decembra 2017, ali su i te preporuke nezgrapno formulisane.

U velikom po obimu članu 234, koji nosi naslov „sukob interesa“, nepotrebno se definiše korupcija, pri čemu se koriste definicije iz drugih zakona, a zatim i „sukob interesa“ i „privatni interes“ po sličnom modelu kao što se to čini i u odredbama zakona koji važe za javne funkcionere i službenike.

U stavu 5. se postavlja zabrana za zdravstvene radnike i saradnike, članove organa uzdravstvenoj ustanovi u javnoj svojini, kao i za članove njihovih užih porodica, da traže ili primaju novac, poklon, uslugu ili bilo kakvu drugu korist. Oni tu korist ne smeju tražiti za sebe, članove svoje uže porodice ili fizička i pravna lica koja se opravdano mogu smatrati interesno povezanim. Pokloni se ne smeju tražiti ili primati ukoliko „mogu uticati na nepristrasnost ili profesionalno obavljanje dužnosti“, odnosno, ako se „mogu smatrati nagradom u vezi sa vršenjem dužnosti i obavljanjem zdravstvene delatnosti“.

U ovom delu norma je gotovo identična onoj koja važi za sve zaposlene u javnim službama, mada se opravdano može postaviti pitanje potrebe za njom, kada se imaju u vidu odredbe Krivičnog zakonika. Naime, normama krivičnog prava je već zaprećena kazna za „službena lica“ koja neposredno ili posredno primaju mito da bi izvršili ono što i inače moraju da urade, ili koja iskoriste službeni položaj da ostvare nezakonitu korist za sebe ili drugoga. Zakonima koji se odnose na zaposlene u javnim službama treba urediti situacije kada postoji sumnja u dozvoljenost poklona ili postupanje sa nedozvoljenim poklonom kada nije bilo moguće izbeći prijem i druga sporna pitanja koja nisu uređena krivičnim pravom.

Najsporniji je stav 6. ovog člana. U njemu je zakonodavac pokušao, verovatno ne sa lošom namerom, ali svakako nezgrapno, da uredi primanje „poklona zahvalnosti“, koji su manje vrednosti. U Zakonu o Agenciji za borbu protiv korupcije i u Zakonu o zaposlenima u javnim službama postoje odredbe koje se odnose na „protokolarne i prigodne poklone manje vrednosti“. Takvi pokloni se mogu primati i zadržati, ukoliko je pojedinačna vrednost manja od 5% prosečne zarade, a ukupna vrednost tokom jedne godine manja od prosečne zarade u Republici. O čemu je tu reč? Javni funkcioneri, pa i službenici mogu biti u prilici da od predstavnika drugih institucija i drugih stranaka dobiju prigodne poklone (npr. rokovnike, kalendare, olovke, knjige, ukrasne predmete i slično), koji očigledno nemaju za svrhu da utiču na njihovo nepristrasno postupanje, pa stoga nema razloga ni da se zabrani njihov prijem i zadržavanje. Kako se norma ne bi izvrgla u svoju suprotnost i kako se ne bi stvorilo iskušenje da poklon utiče na vršenje funkcije, propisan je pojedinačni i opšti maksimum. Takođe je propisano da takav poklon ne može biti novčani.

Međutim, u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, zakonodavac je umesto prigodnih poklona rešio da uredi „poklone zahvalnosti“ i tako je nastao problem. Nema sumnje da su pokloni zahvalnih pacijenata i članova njihovih porodica raširena praksa i da ta praksa treba da bude uređena tako da kod pacijenata ne stvori osećanje obaveze, a kod zdravstvenih radnika očekivanje i iskušenje da postupaju nejednako pri budućim susretima.

„Prigodni pokloni“ koji se javljaju kod javnih funkcionera i službenika su suštinski različita stvar od „izraza zahvalnosti“, i pre bi se mogli smatrati izrazom učtivosti i sitne pažnje u raznim, ne tako čestim prigodama. Na primer, kada je reč o doktorima, to bi pre mogle biti situacije kada od predstavnika kompanije koja proizvodi lekove na nekom seminaru dobiju USB ili rokovnik sa oznakom te firme, a ne pokloni koje bi možda želelo da im ponudi na desetine pacijenata koji su zahvalni pruženom uslugom.

Drugim rečima, čini se da je zakonodavac pre trebalo da ide u pravcu edukacije javnosti u cilju smanjivanja broja situacija u kojima će korisnici usluga smatrati da je davanje poklona zahvalnosti prigodno, usmeravanjem zahvalnih pacijenata ka tome da pomognu rad institucije a ne pojedinca ili pak ka tome da se rad ljubaznih zdravstvenih radnika nagradi na osnovu anketa o zadovoljstvu korisnika usluga.

U postojećoj normi su objedinjeno regulisani suštinski različiti pokloni – izrazi zavhalnosti pacijenata i reklamni materijal i uzorci, koje bi pre mogli donirati predstavnici farmaceutskih i slični kompanija. Ti pokloni ne smeju biti u novcu ili hartijama od vrednosti. Njihova pojedinačna vrednost ne sme da pređe 5% prosečne mesečne neto plate u Republici. Ukupna vrednost je limitirana na prosečnu zaradu, ali bez perioda na koji se odnosi, tako da je taj deo norme neupotrebljiv (verovatno je greškom izostavljeno da se pravilo odnosi na kalendarsku godinu). Prema nekim računicama, reč je o poklonima čija pojedinačna vrednost ne prelazi 2.726 dinara (23 evra), a ukupna 54.521 dinara (462 evra).

Zakonodavci su izglasali takođe i da se ovakav poklon „ne smatra korupcijom, sukobom interesa, odnosno privatnim interesom, u skladu sa zakonom.“ Ova norma je u suprotnosti sa odredabama Krivičnog zakonika. Naime, ma koliko bilo malo verovatno da će do toga doći u praksi, ne može se unapred isključiti mogućnost da bi neko postupao pristrasno i pružio pacijentu uslugu koja mu ne pripada ili mu dao prednost pri sledećoj intervenciji i zbog tako sitnog dara. S druge strane, norma implicira da bi poklon zahvalnog pacijenta u vrednosti od 24 evra već predstavljao korupciju. Zbog toga ova norma posebnog zakona prevazilazi po svom obimu ono što bi mogao biti predmet regulisanja preventivnim antikorupcijskim propisom i zahteva razmatranje u okviru reforme Krivičnog zakonika. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti se ne može uređivati šta jeste a šta nije primanje i davanje mita, tako da je to još jedan razlog više da ova nedovoljno promišljena norma preispita.