Kada je pre šest godina vršen „opšti izbor“ sudija, tadašnje vlasti su (uglavnom namerno) načinile nekoliko velikih grešaka koje su imale katastrofalne posledice ne samo po kandidate već i po čitav sistem. Prva je netransparentnost postupka a druga nedavanje obrazloženja za donete odluke. Kasnije, kada su neki podaci objavljeni, ispostavilo se da nisu vršena poređenja kandidata prema datim kriterijumima, iz kojih bi se jasno moglo videti zašto je jedan predložen a drugi ne. Postupanje po njihovim žalbama nije dovedeno do kraja, već je presečeno nakon političkih promena, a formalno kroz nekoliko odluka Ustavnog suda i VSS koje su dovele do povećanja broja sudija (i tužilaca) i vraćanje na posao i onih koji su bili neopravdano isključeni iz pravosuđa i sudija koje nisu ni zasluživale da vrše te funkcije (uz ostanak svih koji su bili izabrani 2009).
U Srbiji je verovatno ostalo još uvek dovoljno pameti da se ustroji sistem koji bi onemogućio ponavljanje ovakvih grešaka, ali očigledno da nije bilo i da i dalje nema volje da se to učini. Ovaj put je u izbornom postupku obezbeđena makar delimična transparentnost postupanja, ali su
saznanja do kojih smo došli zahvaljujući transparentnosti alarmantna. Zapisnik sa sednice Visokog savet sudstva, na kojem je odlučivano o tome koji će kandidati biti predloženi na sudijske funkcije (
https://goo.gl/g21tC3) pokazuje da se na sednicama ovog tela razmatraju predlozi Komisije za izbor sudija, u kojima se opisuje zašto su pojedini kandidati dobri, da se pored toga
govori i o kandidatima koje nije predložila komisija, ali su zapeli za oko nekom od članova VSS. Tu se može saznati da kod predlaganja kandidata uticaja imaju i neka
pitanja koja nigde nisu propisana kao kriterijum (npr. gde je trenutno prebivalište kandidata). Glavni zaključak je, međutim, činjenica da se vrline predloženih kandidata ne porede sa vrlinama i manama onih koji nisu predloženi. Upravo bi takva poređenja morala biti suština konkursa, na kojem se, ukupno gledano javilo dvadeset puta više kandidata od broja onih koji se biraju. Na sednici skupštinskog odbora za pravosuđe, gde su razmatrani ovi predlozi VSS, narodni poslanik Dušan Pavlović, zahvaljujući kome je šira javnost koliko – toliko saznala za detalje ovog slučaja, ukazao je na to da postoji akt na osnovu kojeg bi trebalo da se vrši predlaganje kandidata, Odluka VSS koja potiče još iz 2009 (
https://goo.gl/Ti3jph). Odluka o utvrđivanju kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti za izbor sudija i predsednika sudova (“Sl. glasnik RS”, br. 49/2009), u članu 4. propisuje tri osnovna merila stručnosti za sticanje zvanja sudije, prosečnu ocena sa studija, dužinu studiranja i ocenu rada od pretpostavljenih i svaka od njih se kvantitativno izražava na način koji je takođe definisan odlukom. Ovaj narodni poslanik je tražio dodatne podatke, koji ne postoje u zapisnicima i zaključcima na sajtu VSS, postavljao je pitanja na sednici Odbora. Iz tih informacija proizlazi da VSS ne pravi rang listu kandidata, već “iz posebnog MEGA programa dobija listu svih prijavljenih kandidata koji dolaze iz reda sudijskih pomoćnika”. (
https://goo.gl/KiGss5)